gucagora.ba

O prvom spomenu Guče Gore

Najstariji, do sada poznati, dokumentirani spomen imena mjesta Guča Gora potiče iz 1425. godine. Prvi spomen je sadržajno sastavni dio darovnice hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda (hrv. Žigmund) Luksemburškog (1368-1437), pisane na latinskom jeziku, kojom kralj Vuku Družiću iz Guče Gore, svome dvorskome vitezu, kako ga kralj naziva, daruje kraljevski posjed po imenu Paka u tadašnjoj Požeškoj županiji u Slavoniji. U prilično opširnom obrazloženju toga čina navode se kao glavni razlozi dokazana odanost, hrabrost i plemenitost. Vuk je stekao Sigismundovo povjerenje zastupajući njegove interese, još početkom 15. stoljeća, boreći se na strani Ugara i pristalica bosanskog kralja Stjepana Ostoje (†1418) protiv domaćih protivnika i njihovih turskih saveznika. Vuk je, kako se u darovnici izričito navodi, bio sin pokojnoga Miloša Družića iz Guče Gore od Lašve. Vuk se spominje šest puta u darovnici. Poimenice se navode i njegove kćeri Katarina i Stana, kao njegove punopravne nasljednice darovanih mu imanja. U darovnici se navodi da je Vuk pod svojom upravom držao čak nekoliko utvrda na području Sanske županije i Usore. Neke utvrde je nasilno izgubio u borbama protiv kraljevih protivnika, vjerojatno na području istočno od Guče Gore, a svoju utvrdu Kozaru ustupio je direktno kralju Sigismundu.
Bez obzira na nepoznate lokacije tih izgubljenih utvrda radilo se ipak o preostalom velikom području između Lašve na jugu, Usore na istoku, Sane na zapadu i Kozare na sjeveru na kojimu je Vuk Družić iz Guče Gore imao svoje pojedine posjede. Kao titulirani vitez i veleposjednik pripadao je višem društvenom sloju u srednjovjekovnoj Bosni.
U izvorniku darovnice prezime Vuka Družića napisano je na latinskom kao Drusich što bi se po sadašnjem razumijevanju jezika moglo pročitati na različite načine i to kao Drusić, Drušić, Druzić ili Družić. To je klasičan povijesni problem kada se imena i nazivi s jednog govornog područja, u ovom slučaju hrvatskog, izjavljuju slušatelju s drugog govornog područja, u ovom slučaju ugarskog, a to se sve treba zapisati na trećem, u ovom slučaju latinskom, jeziku. Kako bi se nedvosmisleno utvrdilo ispravno čitanje imena i naziva potrebno ga je usporediti s drugim povijesnim izvorima, po mogućnosti iz zemlje odakle potiče. To nije uvijek tako jednostavno jer često postoji samo jedan jedinstven spomen nekog imena ili naziva i to bez daljnjih objašnjenja. U slučaju prezimena Družić susreću se srećom i neki drugi, kako suvremni tako i nešto noviji ali neovisni, izvori koji bolje rasvjetljuju taj rod.
Družići se i prije 1425. godine pojavljuju nekoliko puta kao svjedoci na starim listinama, pogotovo u vrijeme bosanskog bana Stjepana II Kotromanića koji je banovao od 1320. pa sve do svoje smrti 1353. godine. To je dodatna potvrda kako se radilo o uglednoj obitelji u tadašnjoj društvenoj zajednici.
U ugovoru o uspostavljanju pravednih odnosa između Bosne i Dubrovnika, pisanom 23. listopada 1332. u Dubrovniku, spominje se, pored ostalih bosanskih svjedoka, Stefan Družčić. Samo pola godine kasnije u ugovoru kojim se ustupaju Dubrovniku neki bosanski posjedi, sastavljenom u Srebreniku 15. ožujka 1333. godine, navodi se kao svjedok Stefan Druščić.¹ Treći put se pojavljuje Stephanus Drusich kao svjedok pri potpisivanju ugovoru o miru između cetinskog kneza i bosanskog bana. Ugovor je sastavljen u Kninu 23. lipnja 1345. godine.²
Očigledno se radi u svim slučajevima tijekom ovoga perioda od trinaest godina, neovisno o tome da li su pisani latinicom ili nekim oblikom ćirilice, o istoj osobi odnosno svjedoku Stjepanu Družiću. Što se tiče male različitosti u načina pisanja prezimena Družić ono se može pripisati uobičajenim odstupanjima toga vremena u pisanju jednog te istog prezimena od strane različitih pisara jer jezik nije bio standardiziran.
Običaj srednjovjekovnih velikaša je bio da u pratnji vode sinove ili braću, s jedne strane iz sigurnosnih razloga a s druge strane kako bi ih se predstavilo drugom plemstvu kao moguće nasljednike. Tako u potvrdi pisanoj 13. veljače 1355. u Ðakovu navodi se i Stepša Družić kao sin Stjepanov i svjedok novog bana Bosne Tvrtka I Kotromanića (†1391) koji je naslijedio bana Stjepana II Kotromanića.³
U jednom nepouzdanom prijepisu listine iz 1322. titulira se Stephanus Drusich kao comites odnosno kao župan.⁴ To je bio razlog da neki povjesničari zaključe da je i Družić iz Guče Gore bio župan obitelji Kotromanića mada to nije razvidno iz sadržaja same darovnice.⁵ Zapravo se Družići nakon 1355. više i ne susreću kao svjedoci u ispravama što se može pravdati politikom novih bosanskih vladara koja je bila povremeno antiugarska dok su Družići kao katolici bili odani hrvatsko-ugarskoj kruni. Kao takvi nisu bili jedini među bosanskim plemstvom. To će se pokazati već 1415. za vrijeme bitke u Lašvi kada su se borili na strani Ugara što je bio jedan od razloga zašto je kralj Sigismund darovao Vuku Družiću deset godina kasnije posjede u Slavoniji.
Nije međutim poznato da li su Družići koji se spominju u povijesnim izvorima u periodu od 1322. do 1355. zaista u srodstvu s gučogorskim odnosno lašvanskim Družićima.⁶ U istočnoj Hercegovini, tadašnjem Humu, živio je također plemeniti rod Družića na području srednjovjekovne župe Popovo.⁷
Da se zaista radi o čitanju toga prezimena kao Družić potvrđuje to i biskupski popis katolika iz 1741. od fra Pave Dragićevića u kome se navodi da su u Lašvanskoj župi u mjesto Putičevo-Guvna živjele još dvije obitelji Družića koje je biskup zapisao kao Druxich. To je sigurna potvrda kako se radi o Družićima a ne o nekom drugom načinu čitanja jer se tada znak x upotrebljavao isključivo umjesto hrvatskoga glasa ž koji se koristi tek od 19. stoljeća.⁸
U 20. stoljeću najviše je bilo Družića katolika nastanjeno u Dalmaciji oko Šestanovca te Družića muslimana u Bosanskom Petrovcu u Unsko-sanskoj županiji. Ovi posljednji bi mogli biti direktni potomci Družića iz stare Sanske županije u kojoj je Vuk Družić, kako je navedeno u darovnici, imao svoje posjede pa je vrlo vjerojatno da je netko od njegove braće ili druge rodbine ostao na tim posjedima.
Darovnicu u kojoj se po prvi put spominje Guča Gora pronašao je hrvatski arhivar, po struci pravnik, Radoslav Lopašić (1835-1893) krajem 19. stoljeća, tragajući po raznim crkvenim i državnim arhivima za povijesnim poveljama Pounja i Pokuplja.⁹ Visoki austrougarski činovnik i povjesničar Lajos Thallóczy (1856-1916) prvi je 1909. objavio sadržaj darovnice pisane na latinskom jeziku i ona je tek od tada poznata široj javnosti.¹⁰ Thallóczy je ime Guče Gore prepisao kao Gudchgagora a trebalo je biti Gudchyagora prema izvorniku.
Lopašićevu zbirku rukopisa i prijepisa je poslije njegove smrti preuzela tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti iz Zagreba.¹¹ Osim darovnice koja je izdata osobno Vuku Družiću kraljevski dvor je, pored prijepisa za vlastitu arhivu,¹² istovremeno uputio Požeškom kaptolu, na čijem se upravnom području nalazio darovani posjed, nalog za izvršenje ove odluke.¹³ Već tri tjedna kasnije 26. 9. 1425. Požeški kaptol javlja kralju Sigismundu da je Vuk Družić iz Guče Gore uveden u svoj posjed Paka.¹⁴ To je još jednom sve zajedno potvrđeno u ispravi pisanoj sljedeće godine 26. 1. 1426. u Budimu.¹⁵ Tako se Guča Gora na prijelazu 1425/1426 spominje čak u četiri poznate isprave!
Sama darovnica nije datirana na neki određeni datum već opisno na četvrti dan u tjednu prije blagdana Male Gospe 1425. godine. Taj četvrti dan u tjednu odnosi se na srijedu, računajući od nedjelje kao prvoga tjednog dana prema kršćanskoj tradiciji. Blagdan Male Gospe slavi se u istočnoj crkvi još od 6. stoljeća i zapadnoj crkvi od 7. stoljeća, uvijek istog dana 8. rujna. Ovaj je dan 1425. godine, kada je u obje ove crkve još uvijek vrijedio zajednički stari julijanski kalendar, padao u subotu. Tako se zaključuje da je zadnja srijeda u tjednu prije Male Gospe te godine bila 5. rujna. Datum 5. 9. 1425. je prihvaćen od strane svih povjesničara koji su se tijekom svojih istraživanja koristili ovom darovnicom.¹⁶
Darovnica, odnosno njen sadržaj, do sada je uglavnom služila u okvirima nekih drugih širih povijesnih istraživanja pa je spominjanje imena Guče Gore bilo samo rubno a mnogo se više davao značaj spominjanju Lašve kao šire regije jer se ovaj geografski pojam u 15. stoljeću, ali i ranije, vrlo rijetku dokumentirano spominje iako postoje mnogi materijalni dokazi razvijenog srednjovjekovnog života na ovome području. Tako je ova Sigismundova darovnica postala od posebnog značaja za cijelu lašvansku dolinu.
Međutim, kako je ipak za samo mjesto Guču Goru ovo centralni dokument o postojanju a njegov datum vezan uz jedan kršćanski blagdan, potrebno je spomenuti manje korekcije toga datuma prouzročene uvođenjem novog kalendarskog računanja vremena poslije 1582. godine.¹⁷ To se učinilo kako bi se kalendarsko računanje vremena bolje uskladilo sa stvarnim astronomskim. Ipak, istočna odnosno pravoslavna crkva u mnogim državama nije odustajala od starog računanja vremena tako da je blagdan Male Gospe u pravoslavnoj crkvi na početku trećeg tisućljeća 21. rujna po Gregorijanskom kalendaru, odnosno kasni 13 dana u ovom stoljeću za katoličkim. Sukladno tome i stvarni datum spomena Guče Gore je, prema analogiji objašnjenja iz darovnice, u stvari 18. rujna. Iz razloga što je Julijanski kalendar podložan stalnim korekcijama ovaj će datum u sljedećem stoljeću biti 19. rujna. Zbog izbjegavanja stalne korekcije između zemaljskog i nebeskog računanja vremena kod daljnjih razmatranja uvažava se općeprihvaćeni 5. 9. kao zvanični datum prvoga spomena Guče Gore.
Po izboru kraljevih riječi korištenih u darovnici može se zaključiti da je ovaj gučogorski plemić zaista uživao visoki ugled na ugarskome dvoru. Osim toga iz darovnice je razvidno da se ne radi o jednom manjem darovanom mu komadu zemlje nego o cijelom feudalnom području koje je obuhvaćalo polja, brda, šume, vinogorja, rijeke pa čak i neka naselja. Činjenica jest da Vuk nije bio obični kraljev vojnik nego vođa povećih trupa s kojima se borio za interese hrvatsko-ugarskog kralja i to na prilično velikom ali kompaktnom bosanskom području od Usore do Sane i od Lašve do Kozare što odgovara području koje je odoljevalo turski napadima još 65 godina poslije zvaničnog pada Bosne pod Turke.
Vuk je, koliko se može razumjeti iz darovnice, zaslužan za nekoliko manje ili više uspješnih vojnih poduhvata koji su se odigrali nekoliko godina prije izdavanja same darovnice odnosno prije 1425. godine. S obzirom da je Vuk 1425. imao dvije kćeri, bio predvodnik određenih trupa odanih njemu i ugarsko-hrvatskoj uniji, s obzirom da se spominje njegova utvrda Kozara, koja je bila u njegovom posjedu, s obzirom da je ratovao na prilično velikom području sjeverne Bosne na različitim mjestima i u svako doba, može se zaključiti da je Vuk bio čovjek barem srednjih godina a pogotovo zbog toga što se darovnica odnosi na protekli period dok je Vuk gradio ugled i vojnu karijeru.

Poznato je da su Turci nekoliko puta prije 1425. privremeno upadali u dubinu Bosne a mnogi povijesni podaci upućuju na to da se u dolini Lašve 1415. dogodila velika bitka.¹⁸ Na jednoj strani su bile pristalice bosanskog kralja Stjepana Ostoje (†1418), humski vojvoda Sandalj Hranić Kosača (†1435) i njihovi ugarski saveznici dok su na drugoj strani bile pristalice protukralja Tvrtka II Kotromanića (†1443), vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić (†1416) i njihovi turski saveznici. Iako je kralj Ostoja bio poražen a ugarska vojska uništena, Tvrtko nije postao njegov nasljednik jer su Turci ipak potvrdili Ostoju za kralja i povukli se iz Lašve.¹⁹ Uzgred budi spomenuto, zbog dokazivanja prevrtljivosti toga vremena, svi spomenuti bosanski velikaši su, ovisno o svojim interesima, nekada bili prougarski a nekada proturski opredjeljeni. U jednom periodu su međusobno surađivali dok su u drugom periodu bili ljuti protivnici. Najbolji primjer za to je Hrvatinić. Prvo je utjecao na izbor Ostoje za kralja da bi kasnije utjecao na njegovo svrgavanje s prijestolja i dovođenje Tvrtka II. Bio je u početku vjerni vitez hrvatsko-ugarskih kraljeva da bi im onda postao njihov protivnik pa opet pristalica i na kraju opet protivnik koji je ušao u lašvansku povijest kao bosanski velikaš koji je prvi doveo Turke u svojstvu svojih saveznika na ova područja. To sve pokazuje, da se o vjerskim previranjima i ne govori, kakvo je rasulo vladalo među bosanskim plemstvom pred pad Bosne. Iz darovnice se zaključuje da je Vuk Družić iz Guče Gore bio na strani hrvatsko-ugarske krune i bosanskog kralja Ostoje. Međutim, on je i kasnije ostao pri istim stavovima zbog kojih je od kralja Sigismunda bio tako bogato darivan te obasut silnim pohvalama. U Sigismundovoj blizini on je pod stare dane pronašao sigurnost za sebe i svoju obitelj od sve češćih turskih prodiranja u Bosnu.
Da je Vuk i prije bitke u Lašvi stekao Sigismundovo povjerenje potvrđuje jedna druga listina iz koje je razvidno da je grad Kozara, kojeg je Vuk ranije prema darovnici ustupio Sigismundu a onda je kralj taj grad predao 1413. u ruke knezova Blagajskih.²⁰ To sve upućuje na to da se darovnica Vuku odnosi i na zasluge dijelom stečene i puno prije 1415. godine. Stoga i period rođenja Vuka Družića u Gučoj Gori pada barem u desetljeće oko 1380. a njegovog oca bliže sredini 14. stoljeća. To bi onda sve značilo da bi Vuk vremenski mogao biti potomak onih Družića koji se pojavljuju kao svjedoci u poveljama bana Stjepana II Kotormanića iz prve polovice 14. stoljeća. Sve to za sobom povlači zaključak da je Guča Gora mnogo starija od njenog prvog spomena.
Možda se neće nikada moći na osnovu starih zapisa bolje utvrditi starost Guče Gore ali se sigurno oko nje negdje kriju tragovi ranijih života. Uostalom, kako će se kasnije pokazati, i sam naziv Guče Gore, a pogotovo prvi dio njenog imena, skriva u sebi nešto tajanstveno što čak upućuje na period nekoliko stoljeća prije zvaničnog spomena. Danas se postavlja pitanje, gdje su ti gučogorski Družići, kao lokalni velikaši imali svoj dvorac ili barem jače utvrđen objekat koji je služio kao njihovo prebivalište u Gučoj Gori? Na kojoj mogućoj lokaciji u Gučoj Gori se nalaze kameni temelji jednog takvog objekta?

S latinskog na hrvatski prevela prof dr. Zrinka Blažević, Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest. Zagreb, kolovoz 2010. Pravno-povijesna korekcija prof. dr. Dubravko Lovrenović (1956-2017.), Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za historiju. Sarajevo, rujan 2010. Prva cjelovita objava transkripcije s latinskog kod Lajos Thallóczy: Bosnyák és szerb élet- s nemzedékrajzi tanulmányok; Budapest 1909. godine, str. 406-409. Iz zbirke povelja Radoslava Lopašića, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu broj D-IX-38. Prvo javno čitanje cjelovitog prijevoda darovnice na hrvatskom jeziku izvedeno je u režiji Hrvatskog amaterskog kazališta iz Jankovića kod Travnika 26. 9. 2010. tijekom 3. Smotre folkora održane u Gučoj Gori koja je bila posvećena 585. godišnjici prvog spomena imena i 85. godišnjici od osnivanja gučogorske folkorne grupe.

¹ Usp. [Fermendžin 1892], str. 22-23, dokumenti CXXVIII i CXXIX; [Smičiklas 1912], str. 35-37, 77-81. Koriste se oblici Družčić i Druščić pisani starobosanskom ćirilicom te Druschich pisan na latinskom.
² [Smičklas 1913], str. 207-208.
³ [Smičiklas 1914], str. 269-270.
⁴ [Smičiklas 1911]. str. 101-102. Zbog previše grešaka u prijepisu Tadija Smičiklas sumnja u potpunu vjerodostojnost isprave ali se ipak odlučio da je navede.
⁵ Usp. [Valjan 2010a], str. 18.
⁶ Povjesničar Pavao Anđelić smatra da se radi o istoj obitelji koja je samo imala i posjede u Lašvi [Anđelić 1975], str. 39.
⁷ [Mandić 1978], str. 362. Radi se o ogranku Djedića, potomaka humskog kneza Andrije koji je živio do sredine 13. stoljeća.
⁸ Radi se o obiteljima Ante i Ilije Družić s ukupno 13 članova [Mandić 1962], str. 54. Kako se ovo prezime u sačuvanim maticama krštenih iz 1733/34 ne spominje ni kod djece ni kad kumova vrlo je vjerojatno da se većina Družića katolika iselila u vrijeme Bečkog rata u Dalmaciju a onda se u međuvremenu tek pokoja obitelj vratila na svoju baštinu da bi opet nestala.
⁹ Nije baš jasna sudbina darovnice i popratnih potvrda nakon što su Turci osvojili Slavoniju i Ugarsku. Zna se da je dio arhiva Požeškog kaptola prenesen u Zagreb a onaj budimski završio je djelimično po zbirkama lokalnih velikaša među kojima i kod kneza Batthyánya u Körmendu gdje su pronađene mnoge bosanske povelje. Usp. [Thallóczy 1906], str. 400-444.
¹⁰ Objavom darovnice, ali i nekih turskih zvaničnih dokumenata, opovrgavaju se navodi franjevačkih povjesničara iz 19. stoljeća o razvoju imena Guče Gore jer im postojanje darovnice tada još nije bilo poznato.
¹¹ Sadašnji Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu kraće Arhiv HAZU.
¹² Arhiv HAZU D-IX-38, usp. [Stipišić-Šamšalović 1959], str. 363. br.1694.
¹³ Arhiv HAZU D-IX-44, usp. [Stipišić-Šamšalović 1959], str. 363, br. 1695.
¹⁴ Arhiv HAZU D-IX-44, usp. [Stipišić-Šamšalović 1959], str. 363, br. 1697.
¹⁵ Usp. [Stipišić-Šamšalović 1959], str. 364, br. 1712.
¹⁶ Npr. [Mandić M. 1931], str. 33, ovdje je pogrešno napisano ime Vukova oca kao Nikola; [Perojević 1942], str. 444; [Vego 1957b], str. 44; [Udovičić 1980]; str. 170, ovdje je Vukovo prezime pogrešno napisano kao Držić; [Lovrenović 2006], str. 199.
¹⁷ Te godine počelo se u Europi postupno uvoditi gregorijansko računanje vremena koje je kasnije postalo općeprihvaćeno u svijetu kao temeljni zemaljski kalendar. Novo računanje vremena započelo je na sv. Franju u četvrtak 4. 10. 1582. tako da sljedeći dan nije bio petak 5. 10. nego petak 15. 10. i time je 10 dana izbrisano iz povijesti ljudskoga pamćenja.
¹⁸ [Ćirković 1964], str. 242-243; [Lovrenović 2006], str. 196-212.
¹⁹ Postoje različite špekulacije o takvoj tuskoj taktici ali one izlaze iz okvira ovoga rada pa se upućuje na gore spomenutu vodeću literaturu o tome periodu.
²⁰ [Mrgić-Radojčić 2002], str. 92.

... uskoro na portalu više podataka o popisu korištene literature i izvorima vezanim uz prve spomene Guče Gore, Bile i Lašve!

==================================================================================

STRANICA JE U IZRADI

KONTAKT: GucaGora@Gmail.com

600.gucagora.ba

www.gucagora.ba

==================================================================================

Copyright © 2019-2026 Web Guča Gora. Sva prava pridržana.